Ljudi moji evo mene napokon da ostavim koji trag na blogu. Nisam stigla prije pisati. Iskreno nisam imala takvu potrebu ni inspiraciju. Evo napokon nam je stiglo ljeto i završile brige oko škole. Kako nisam dugo pisala ne znam odakle bih krenula...mozda najbolje od pocetka...

Poslušala sam savjete i s oprezom zaluđena njegovim osmjehom otvorila mu svoje srce...hehe...ovo zvuci preozbiljno... Samo sam pronasla srecu i evo mjesec i pol sam u vezi. Kako sam osoba vrlo lošeg, sumnjičavog karaktera koji se boji riskirati, tj. boji da se ne dogodi kao i prošlog puta, vrlo sam oprezna i bojim se da ga ne izgubim. Sretna sam s njime... Jako je drag, simpatičan decko prekrasnog osmjeha koji mi je stalno u mislima. Ne znam jesam li zaljubljena, ni što je to ljubav. Znam samo da mi je mnogo stalo i da zelim biti sretna s njime. Neki dan sam citala po nekoj stranici na fesju statuse i bio je neki status sto je zaljubljenost i pise kako je to kada nas netko zove na mobitel i mi pomislimo kako je to on, te kako slušajući pjesme pronađemo njega u njima i kako kada nemamo sto raditi, pa razmisljamo i samo na njega lete misli, itd....e dragi moji ja sam se u svemu tome pronasla...aaaaaaa jesam li ja zaljubljena??? hahahaha... Sada mogu reci da mi je i krivo sto sam prije njega upoznala, te bila s deckom kojemu sam povjerovala u slatke lazi i naivno vjerovala, jer sada sam upoznala bolje. A ono najgore je sto sam mu se zamalo i vratila...no u tome me je sprijecilo sto sam upoznala svog dragog, s njime se počela družiti i zaboravila na sve sto je bilo, te krenula iznova. Počinjem vjerovati u to da se u životu sve događa s nekim razlogom. No, sada kada imam previse vremena, kada se dosađujem previse razmisljam i takva sam da ako ga ne cujem jedan dan, ako se ne javi, pojavi se neki čudan, loš osjećaj koji mi neda mira, ali sve brzo prođe jednom njegovom riječi. Kada se tako loše osjećam imam potrebu razgovarati s nekime tko me razumije i to je moja teta. Ne znam je li to zbog toga sto smo sličnog karaktera, ili zato sto ima iskustva i zato sto je sve to prošla...ne znam no njezine me riječi smire. Vrlo sam nesigurna i to mi smeta...smatram to svojom manom...ali sigrna sam u jedno...da ću se boriti za svoju sreću i voljeti. S njime puno razgovaram o svemu i svačemu i uvijek me oraspoloži i razvesli. Radujem se svakom nasem susretu i njegovoj poruci, pozivu i vise ni ne mogu zamisliti dan bez osmjeha za kojeg je on zaslužan.

Obožavam ovaj citat : Vjeruj u snove jer život je san!! Uzivajte i zabavljajte se jer ljeto nam se vratilo i brzo će proći i škola nam opet doći!! Pozdrav!!

...evo jedne pjesme koju mi je nedavno poslao...ima lijepe riječi...

Nekad se dogodi da je stvarnost kao jedan san pa se bojimo hoćemo li se probuditi sutradan bez njega, hoćemo li biti tužni ili sretni...hoće li to sve trajati ili nestati...
A najgore je bojati se sreće, da nebi bili razočarani i ne znali što treba učiniti. Da li propustiti priliku u strahu da ćemo na kraju biti razočarani i razmišljati kako bi bilo da smo ipak pokušali biti sretni i uzvratili osjećaje koji su sličili samo snu ili uživati u tome koliko se da znajući da mozda griješimo ili pak biti sretni i živjeti svoje snove dok im ne dođe kraj...a mozda je samo nebo granica sreći!!

Ja ponovno osmjeh nosim i sreći pjevam, a on sada samo je sjena!! :) Vrijeme donjelo mi je trenutke nove,tj. sreću novu. No, bojim se da ću ponovno biti razočarana jer sve mi je nekako brzo, ali drugacije od ovog prije... Imam strah, no, svejedno se prepuštam sreći što mi je naglo ušla u život. Njegov osmjeh je kriv da zna sto me osvaja...haha Živite svoje snove i uživajte u suncanim danima sto nam vrijeme donosi!! Zahvaljujem svima na predivnim komentarima, podršci i savjetima!! Pusee!!!

Nakon nekog vremena ponovno sam na licu nosila iskren osmijeh...a za to je i bila zasluzna jedna osoba...hehe...
Mogu samo reci da sam odlucila zaboraviti proslost, no ona je uvijek bila negdje u mojoj podsvjesti. Upoznala sam jednog decka kojeg znam jos od osnovne, dopisivali smo se i tako...bila sam happy dok mi se proslost ponovno nije vratila u zivot! Taman kada krenem iznova, tj. dalje i kada se veselim necemu i nekome pri tome ne razmisljajuci o proslosti i njemu, eto sve ponovo da prozivljavam. Preko prijatelja koji nas je upoznao i prijeteljice se raspitivao o meni i rekao joj kako mu je krivo sto mi je ucinio i kako bi bio samnom ponovno da mu se pruzi prilika. Ja vise neznam kako da idem dalje jer meni je jos uvijek stalo i ja neznam sto zelim. Glava mi kaze ne, a srce da, dusa nema mira. Ne mogu vise jer tako zelim otrcati u njegov zagrljaj i sve zaboraviti i oprostit mu, al ne smijem, ne mogu jer tu je i strah da me ponovno razocara i savjeti drugih su da ga zaboravim, a ja ne mogu!!! Ljudi ja neznam sto da radim!! Treba mi vaša pomoć. U školi sam pod odmorima bila vrlo odsutna i to su cure primjetile, samo bi mi suze navirale na oci kada bi se svega lijepoga prisjecala i razmisljala sto bi bilo kada bi ucinila ludost i otrcala mu...
Bojim se jer neznam sto da cinim...luda sam...izgleda da sam samo preosjecajna glupaca opsjednuta prosloscu...ali to sam ja i ne mogu si pomoci jace je od mene. Ja neznam sto cu...da li da ucinim ludost i kako? ili da nekako sve zaboravim i krenem dalje?

...pamtim samo sretne dane... :) ja nisam kao ti, da pamtim samo zlo, ja nisam kao ti, ja ne mogu to...

Danas sam nekako sretna iako u sebi nosim veliku dilemu, razne misli, sjecanja, poglede, strah i zelju da sve zaboravim. Jos ga nosim mislima, jos zudim za njegovim poljupcem, jos u tami vidim njegov lik i pitam se zasto me toliko boli...neznam zasto mi je toliko stalo do njega... Iako me je povrijedio, razocarao, nemogu ga mrziti, iako to zelim. Ma koliko god moja sreca kratko je trajala, ja sam bila sretna s njime...u njegovu zagrljaju... Samo najvise boli sto sam bila sretna u jednoj velikoj lazi plavih ociju.
Mozda sam samo previse osjecajna...mogla bih reci da mi je to mana...no znam da vrijeme sve lijeci, al svaki put kad ga u prolazu vidim suze mi dođu same od sebe, ali ni jedna nema vise hrabrosti poteci. Jucer je na status na fejsu napisao ovo : Jednom kada nesto zavolis, nemoj to pustiti jer ces poslije zaliti za time. Nisam se suzdrzala morala sam to lajkat, neznam zasto al eto...slazem se s time...samo pitam se kojoj je to bilo upuceno??
A danas sam saznala da je jednog mog prijatelja pitao ako bi ga opet mogao skontat samnom, te dali bi opet bila s njime...na sto mu je moj frend rekao : «hoces li samarcinu s desne ili lijeve strane??» hahaha...al hej decko jesi li svijestan sto govoris...pa mislim di mu je pamet?? Nemislim igrati njegovu igru toplo-hladno... Danas mi je samo to u glavi... Mozda sam mu ipak nesto znacila, ali ne zelim razmisljat o tome. Bojim se da mi je jos stalo do njega i kad bi mene to pitao, mislim da bi mu oprostila, al to se ne smije dogoditi, jer ako me je jednom mogao povrijediti, tko mi kaze da nece ponovno? Toliko bih voljela da mogu vrijeme vratiti unatrag, ponovno biti s njime, sretna i sigurna u njegovu zagrljaju, no to je nemoguce...ne zelim si ni stvarati taj san... Zasto sam tako nesigurna u svoje osjecaje?? Volim ga, mrzim ga, zelim ga, no nema ga... :( Sve mi se brka. Stalo mi je do njega, no ono malo ponosa ili pak straha mi nebi dalo vratiti mu se. Mi loco... <3
Ja samo zelim biti happy... :) Danas smo u sk svi imali bijele majice s natpisom 100, kao sto god. sk., pa samo imali slikanje, cijela skola...bilo nas je punooo...hehe... Ovaj blog mi je kao neki dnevnik...raspisem se i svoje misli podijelim s Vama. Mozete i rec da sam luda, jer to i jesam hehe...al najbolje me mozete upoznati u prijasnjem postu. Hvala vam svima koji ovo citate. Uzivajte mi u prekrasnom suncu sto obasjava grad, u trenucima srece, u drustvu koje vas cini sretnima i naravno u ljubavi!! Zivite svoje snove!!
Pozz do slijedeceg posta!! Pussa!!
Evo jedna pjesma koja me podsjeca na njega i vrijeme provedeno s njime...

Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo vratiti se u prošlost, biti djete koje samo zna za smijeh i sreću, no to je nemoguće. Stoga moramo zivjeti dalje bez obzira sto ostavljamo iza sebe. Život nema reprize...malo pomalo gubi se onaj sjaj u ocima, te ostaje samo sjecanje s kojim zivimo dalje u nadi da vrijeme lijeci sve. Imam 17 godina, koje sam nedavno navrsila. Volim gledati sapunice i obozavam španjolski jezik i to je nesto sto mi vodi osjecaje...hehe
Slušam sve osim cajki i metala. Muzika pokrece moj svijet. Hm...neznam sto bih vise rekla o sebi...hm...osim sto sam naivna i osjecajna osoba... Nedavno sam bila najsretnija djevojka na svijetu...dok me nisu spustili na zemlju...
Bila sam najsretnija jer se prvi puta moja ljubav ostvarila, imala sam svog dragog pored sebe i nisam bila sama. Voljela sam ga...njegove prekrasne plave oci koje sam sanjala svake noci, ruke koje bi me zagrlile oko struka, te bih se tada osjecala sigurnom, usne koje bi me poljupcem odvele iznad oblaka... Sve to bilo je posebno, ali kratko je trajalo. Svakoga dana iscekivala bih trenutak kada cu ga poslije skole vidjeti, kada cu se osjecati voljenom u njegovom zagrljaju.
No od svega toga sada ostala je samo slika, uspomena, sjecanje trag, osjecaj u meni koji kada ga pogledam u oci dovede do suza, stavi mi neki kamen u grlo da ga jedva i pozdravim. Mi loco sada je samo proslost, a ja zivim dalje sa uspomenama, jer ga nemogu nakon svega vise voljet, ali nemogu ni mrzit. Zelim ga prezirati, ali nemogu!!! Sada znam da nitko nemora biti onakav kakvim se na prvi pogled, na prvi dojam cini... Bila sam naivna, glupa, zaljubljena... Ali nije mi krivo sto sam bila s njime, jer bilo mi je prekrasno. Samo tesko je sada susresti ga i pozdraviti kao da nista nije bilo, a vikala bih u sva glas da vidi kako se osjecam, a s druge strane ono malo ponosa sto imam neda mi vise da mu pokazem kako mi je tesko, a nemogu ni pokazati kako sam jaka jer to nisam!!! Cijelo to vrijeme slusala sam pjesmu od Doris Dragovic i Roncevica - Ni da mora nestane...nisi vise moj... Svaka pjesma veze me za jedno razdoblje u mome zivotu. Znam da pisem gluposti i da ovo vjerojatno nece nitko ni citati, ali eto imala sam potrebu raspisati se. Mozda se ipak nađe netko tko ce ovo prociati i mozda se ipak poistovjetim s nekime i shvatim da nisam samo jedna glupaca, ali ok. Sve svoje misli stavljam na papir kao ovdje,tj. zapisujem u dnevnik. Moja mama mi ga je pisala od rođenja pa sam samo ja to nastavila pisat. Za par godina cu se smijati tome. Trenutno sam u razdoblju u kojemu zelim izlaziti i zabavljati se, upoznati neke nove zanimljive ljude... Sama sam ali nemislim vise biti tuzna, jer doci ce i mojih 5 min. Vec mjesec dana borim se sa svojim laznim osmjehom, ali gotovo je s time!! Sretna sam sto imam obitelj, dobre prijateljice i to sto su uvijek uz mene kako god da krene. Volim ih puno!! Zahvaljujem svakome tko je stigao do ovog djela ovoga posta, sto je prosao kroz moje osjecaje, probleme, tugu i srecu, i sto sada moze reci da me poznaje; iako nezna tko sam, ali zna kako se osjecam, tj. poznaje me iznutra. Ljudi zelim vam mnogo srece. Zivite punim plucima i svaki trenutak iskoristite za srecu, ne tugujte za izgubljenim jer je ono iza vas, vec se veselite onome sto imate. Nikada ne skidajte osmijeh s lica, jer se mozda bas nekome i svidi...hehe Život je jedan i zivite ga onako kako to zelite. Živite svoje snove!!!
Evo vam i jedne lijepe pjesma koja ima bolne rijeci, ali to je istina koju nemogu izbjeci. Pussa!!

...ese hombre es malo, ese hombre hace dano, ese hombre no quiere, ese hombre te miente, ese hombre es malo... Ese hombre que amas, esta jugando contigo... :(

Kako biste me upoznali iz ovoga posta mozete procitati nesto o vremenu koje je iza mene...
Moja sadasnjos potpuna je suprostnost od proslosti...okruzena sam dobrim ljudima, prijateljima koji su uvijek uz mene. Sretna sam, al za potpunu srecu potrebno je jos nesto...a to je ljubav...amor...soy sola i eso me duele...

A sada...

Danas je taj dan…koji čekala sam toliko dugo, dugo…
Danas sam slobodna i živim punim sjajem…
Oprostila sam se od prošlosti…od onoga od čega sam bježala i
tužno se osjećala… Danas je gotovo s time…
Krećem na novi put… Oprostila sam se sa ljudima koji su bili
samnom osam godina i zaboravit ću na ono što je bilo loše i pamtit
ću ih samo po dobrom…
Nismo se slagali i nismo bili složan razred, ali svejedno ne vrijedi
kriviti sebe ili njih, mrziti nekoga…što je bilo, bilo je…
Sada svatko ide svojim putem…i nadam se da ću na tom putu
pronaći nove prijatelje koji će me znati cijeniti…
Imala sam dobru prijateljicu, ali s vremenom naše prijateljstvo
više nije bilo isto kao i nekada i sada je najbolje da to samo nestane…
Ali ima ljudi do kojih mi je stalo da ih ne izgubim…
Jedna osoba je rekla da je bolje imati prijatelja nego prijateljicu,
jer da te prijateljica lako može izdati…i to je izgleda istina…ali
ne vrijedi za sve…samo neke ljude koji neznaju cijeniti život…
Trenutno želim uživati i zaboraviti na sve. No tu su mi još upisi
u srednju i to me malo brine, no ne kvari moj osmjeh…
Želim iskoristiti sve prilike koje mi pruža život, jer sam tek sad
shvatila koliko mogu biti sretna…
Ovo ljeto želim uživati i družiti se…i na licu nositi osmjeh…


Upis u srednju školu...

Nakon nekoliko neprespavanih noći i neizvjesnosti, sve je dobro prošlo.
Danas je sve to nestalo i sada sam mirna i mogu uživati…samo kad bi
vani oblaci otkrili sunce.
Na jesen krećem na novi put i nadam se da ću na njemu dobro se snaći i
upoznati nove ljude koji će me znati cijeniti. Veselim se svemu i želim
ovo ljeto uživati i biti nova odlučna, jaka, optimistična i otvorena osoba
koja će se znati boriti za sebe…
Upisala sam se u ekonomsku školu, za ekonomistu…sretna sam…=)
Želim svima pokazati da mogu i hoću…želim biti sretna i zaboraviti
na sve što je bilo tužno i krivo, te pamtiti samo ono dobro…nadati se dobrom…
Shvatila sam koliko mogu biti sretna…i učiniti ću sve da krenem iznova
na novi put s novim stavom...
Ima osoba do kojih mi je puno stalo…koji me razumiju i uvijek su tu
kada mi je teško…
U životu ima mnogo padova i uspona i znam da mi neće uvijek sjati
sunce jer će bit dana i kada će biti teško.
Želim iskoristiti sve prilike u životu i uživati, te na licu nositi osmjeh…sreću…=)


Strah od budućnosti…

Nakon teksta u kojem sam pisala o budućnosti i kako ću sve promijeniti ,
sada pišem o strahu koji osjećam u dubini…
Svi se možemo lako promijeniti fizički, ali srcu, svojim osjećajima je teže
zapovijedati…bojim se kako će biti u srednjoj i kakve ću ljude upoznati…
Pisala sam kako želim upoznati ljude koji će me cijeniti i kako ću okrenuti
novu stranicu u životu.
Okrenula sam je, ali osjećam strah od svega toga jer još uvijek nisam
zaboravila na prošlost…
Samo bih voljela biti sretna, jer shvatila sam da mogu biti…
Odlučila sam mnogo toga promijeniti i jesam…sada sam odlučna i imam
svoje JA, ali osjećam neki strah od nove škole i društva…
Ne znam kako će mi biti tamo i koga ću upoznati…
Moram se nadati samo dobrom i biti optimistična, ali nije lako jer
svakim danom to je sve bliže…a ja još nisam spremna…
Osjećam se mnogo bolje i čvršće nego prije, daleko od prošlosti…
Treba mi podrška… koju na svu sreću imam jer sam okružena dobrim
osobama…
Samo želim uspjeti u životu i biti sretna…




...zaboravi da sam ikad bila s njim....zaboravi...sve je laž i sve je dim...budi bolja od mene...moja ljubav sad vene...zaboravi da sam ikad bila s njim...budi dobra prema njemu, budi lijepa...dok se moje srce lomim dok se cijepa... e